Zašto radimo ekstrakte biljaka?
Budući da su biljke živi organizmi s tisućama raznoraznih biokemijskih spojeva, jasno je da su neke grupe tvari tek balastna tvar koja ne doprinosi djelovanju. To najčešće budu celulozna vlakna iz stijenki biljnih stanica. Tako je vjerojatno još davno, u doba kada su ljudi počeli pripremati kuhanu hranu, nastala ideja da se iz biljke izvuku (iscrpe, ekstrahiraju) aktivne tvari koje su ljekovite, a uklone one koje to nisu. Svima je jasno da bi jedenje cijele suhe koprive bio mučan proces. Ipak, ponekad se biljke uzimaju i u integralnom obliku.
Ako je biljka ljekovita, ne znači da su svi dijelovi biljke ljekoviti! Obično je samo jedan dio biljke ljekovit. Katkad se dva različita dijela biljke koriste u sasvim različite svrhe, a ponekad su i neki dijelovi biljke otrovni, dok su drugi posve sigurni. Evo svakodnevnih primjera:
- kora krkavine (Frangula alnus) sadrži antrakinone i djeluje kao laksativ. List krkavine ne sadrži dovoljno antrakinona i nije ljekovit.
- cijeli nadzemni dio timijana (Thymus vulgaris) sadrži eterično ulje i druge tvari. Korijen timijana sadrži drugačiji profil spojeva i ne koristi se.
- list koprive koristi se kao blagi diuretik (potiče mokrenje), koristi se kod reumatoidnog artritisa. Korijen sadrži sasvim drugačiji profil kemijskih spojeva i koristi se kod bolesti prostate (benigna hiperplazija prostate).
Zato se u farmaciji koriste tzv. nazivi droga. Urticae folium (list koprive), urticae radix (korijen koprive), frangulae cortex (kora krkavine), thymi herba (zelen timijana)... Takve nazive naći ćete na paketićima čaja.
Integralni (cjeloviti) oblici biljaka
Katkad i nazvani totum, prema latinskoj riječi cijel. Takve biljke najčešće budu prehrambene biljke i/ili slabo toksične biljke.
Svježe biljke
Koliko god da izgledalo neobično, ali ljudi koji se zdravo hrane vrlo često uzimaju biljke i u ljekovite svrhe. Jednostavni su primjeri:
- citrusi i plod crnog ribiza kao izvor vitamina i drugih spojeva
- listovi svježeg peršina za loš dah (ubijaju bakterije koje stvaraju sumporne spojeve) i kao oblozi kod mastitisa
Svježe biljke u ekstrakcijskom sredstvu
Danas je ovo vrlo neuobičajen način korištenja biljaka. Cijele, mahom usitnjene biljke, potapale su se najčešće u alkoholna pića, a potom uzimala i biljka i ekstrakcijsko sredstvo.
Sušene, mljevene biljke
To su uglavnom i začini (kurkuma, sušena crvena paprika...), ovo je kroz stoljeća bio vrlo popularan način uzimanja biljaka. Danas se mnoge biljke mogu nabaviti kao pulvis (prašak) biljaka. Koriste se obično u većoj dozi, od nekoliko grama do nekoliko desetaka grama na dan, no katkad se mogu koristiti i u nižoj dozi. Ima nekoliko poznatih primjera:
- Tanacetum parthenium je biljka čiji se prašak stavlja u kapsule i koristi kod migrene. Biljka se kapsulira jer je gorka i jer ne treba velika doza.
- Piskavica (Trigonella foenum graecum) je ljekovita biljka čiji se prašak može koristiti kao pomoć kod dijabetesa tipa II i povišenog kolesterola. Koristi se u dozi od desetak grama. Tu količinu je teško staviti u prikladan broj kapsula (trebalo bi uzimati više od deset velekih kapsula dnevno), no sjemenke su ugodnog okusa i mogu se uzimati u obroku.
Ekstratki (iscrpine) biljaka
Biljke se potapaju u nekom ekstrakcijskom sredstvu u kojem se otapaju ljekovite tvari. Balastne tvari ostaju kao neotopljen biljni materijal koji se uklanja. Možda je naizgled nerazumljivo, ali to je proces kada kuhate - čaj.
Vodeni macerati
Biljka se potapa u mlaku vodu i ostavlja prikladno vrijeme, od 30 minuta do dva sata. To je uobičajen način za biljke koje sadrže tvari koje se lako otapaju u vodi, a kojima bi povišena temperatura naškodila. Korijen bijelog sljeza, lijek za infekcije grla, pluća i nosa, je najtipičniji primjer. On sadrži sluzi koje se lako otapaju u vodi, a koje se raspadaju na povišenoj temperaturi. Zato se on nikada ne spravlja u vrućoj vodi. Ovaj način je nekoć bio daleko korišteniji nego danas, tako da ćete naći u knjigama kako se maceriranjem u hladnoj vodi spravljaju biljke koje se danas mahom obrađuju vrućom vodom, poput poljske preslice i medvjetke. Maceriranje je postalo nepopularno i zbog mogućeg razvoja bakterija i plijesni u mlakoj vodi.
Infuz
Ljudima poznatiji kao «čaj», ovo je klasičan način koji svi koriste. Infuz se spravlja prelijevanjem sušenog biljnog materijala kipućom vodom. Kipuća voda daleko bolje otapa ljekovite tvari od hladne vode. Posuda se potom pokrije pet do dvadeset minuta, ocijedi i pije svježe. Naglasio sam riječ svježe, jer su tvari koje se otapaju u čaju podložne raspadu u vodi tijekom vremena. To prepoznate po tome što infuzi mnogih biljaka, kada stoje nekoliko sati, promijene boju, okus i miris. Stoga se potrudite da infuz spravljate svjež.
Infuzi su prikladni za ekstrakciju mekanih dijelova biljaka koji se lako vlaže u vrućoj vodi, poput listova i cvjetova.
Dekokti
Spravljaju se kuhanjem biljke u ključaloj vodi. Vrijeme kuhanja je obično 5-15 minuta. Na taj način se spravljaju pripravci tvrdih biljnih dijelova, poput korijena i kore, te mekih dijelova onih biljaka kojima je potreban «žešći» tretman da bi se iz njih izvukle ljekovite tvari, poput poljske preslice.
Tinkture
Već stoljećima su tinkture vrlo popularan ljekoviti oblik biljaka. Kao ekstrakcijsko sredstvo koristi se alkohol (etanol). Danas se uglavnom koristi pročišćeni etanol, a nekoć su se puno koristile rakije i vina. Temeljni princip je potapanje točno određene količine droge, najčešće suhe, u točnu količinu alkohola određenog postotka. Proučimo sljedeći primjer.
Kada kupujete tinkturu korijena maslačka, naći ćete ovakvu napomenu:
Tinctura taraxaci radix 1:5 (w/v, weight/volume), 25 vol% etanol.
To znači da je tinktura korijena maslačka potopljena kao 1 maseni dio (1kg) u 5 volumnih dijelova (5 litara) 25 volumnih postotaka etanola.
To se tada ostavlja 2-3 tjedna kako bi se u etanol izvukle (iscrple) aktivne tvari. Biljni materijal se preša i cijedi, te po potrebi filtrira.
Prednost alkohola pred vodom je to što se u manjem volumenu može otopiti veća količina tvari. Mnoge ljekovite tvari poput flavonoida, kumarina i drugih, lakše se otapaju u alkoholu, nego u vodi.
Glicerolni ekstrakti
Glicerol je alkohol kao i etanol, ali drugačijih svojstava. Gust je, nije toliko iritativan za kožu i sluznicu i slatkog je okusa. Obično se koristi pomiješan s vodom (40-60% glicerol). Danas se vrlo rijetko upotreblja, ali se zato zadržao u gemoterapijskim pripravcima, tj. ekstraktima mladih izbojaka biljaka. Oni sadrže puno proteina i aminokiselina koji budu stabilniji u glicerolu nego u etanolu.
SIPF - integralne suspenzije ljekovitog bilja
Većina
tinktura spravlja se potapanjem sušenih biljaka u alkohol
etanol određenog postotka. Na žalost, u nekim biljkama se ljekovite
tvari sušenjem raspadaju, te se njihova ljekovitost ili smanjuje
ili potpuno nestaje. Najpoznatiji primjer za to su ehinacea i
artičoka, čiji se pripravci striktno moraju spravljati od svježe
biljke. I druge biljke su djelotvornije kada se spravlja pripravak
od svježe biljke, poput čička, odoljena, maslačka, lista koprive,
pasiflore...
Zboga toga je grupa francuskih znanstvenika došla na ideju da se biljni materijal sačuva dubokim zamrzavanjem (ispod -100 °C). Materijal se potom melje na niskoj temperaturi (krio-usitnjavanje) i ekstrahira. Na taj način bude sačuvan svježi sok biljke s aktivnim tvarima, a istovremeno se u pripravak ekstrahiraju i tvari slabo topive u vodi, baš kao i kod tinktura. Nazvani su SIPF, od francuskog naziva suspension intégrale des plantes fraîches, što znači integralna suspenzija svježeg bilja. SIPF pripravci sadrže daleko manje etanola (oko 30 %) pa su i pogodniji za upotrebu, a uz to sadrže daleko veći broj ljekovitih spojeva od klasičnih tinktura.
Digesti i perkolati
To su tekući ekstrakti biljaka gdje se biljka tretira s otapalima niskog vrelišta poput etanola, metanola, acetona i drugih, na povišenoj temperaturi kako bi se povećala ekstrakcija slabo topivih spojeva. To je pogodan način ekstrakcije za tvrde biljne dijelove. Kod digestije biljka se grije određeno vrijeme u otapalu. To je analogno infuzima i dekoktima koji se spravljaju u zagrijanoj vodi. Kod perkolacije biljka se stavi iznad posude s otapalom, a iznad biljnog materijala postavi se hladilo. Otapalo se tada grije na temperaturu vrenja otapala, pa otapalo isparava, hladi se u hladilu i kapa po biljnom materijalu vršeći na taj način ekstrakciju. Otapalo s ljekovitim tvarima iz biljke tada pada nazad u zagrijanu posudu s otapalom. Budući da otapalo vrije, neprestano se ponavlja ciklus u kojem otapalo kondenzira i kapa na biljni materijal i otopljene tvari se skupljaju u posudu ispod biljnog materijala. Na taj način se mogu ukoncentrirati aktivne tvari s malim količinama otapala.
Digesti i perkolati spravljeni otapalima koja nisu etanol (metanol, aceton, etil-acetat i drugi) ne smiju se davati ljudima jer su toksični! Oni služe samo kao međufaza u spravljanju suhih ekstrakata.
Suhi ekstrakti
Povijesno gledano, ovo je namlađi oblik ekstrakta, uz SIPF. Dobivaju se uparavanjem i sušenjem ekstrakata biljaka (tinktura, perkolata, digesta). Nastali ekstrakt je praškast poput grubog pudera. U suhe ekstrakte se dodaju i posebna punila (najčešće maltodekstrin) koji im daju stabilnost. Suhi ekstrakti postali su najpopularniji oblik za industriju jer se lako pune u kapsule ili se lako tabletiraju. Na taj način se spravljaju ljekoviti oblici koji su popularniji od tinktura ili čajeva. Na oznakama ekstrakata najčešće nađete izraz da su standardizirani. To znači da se ispituje koliko točno karakterističnih ljekovitih tvari ima u suhom ekstraktu i time govori o kvaliteti i djelotvornosti. Evo nekoliko primjera:
- divlji kesten (Aesculus hippocastanum), poznati biljni lijek za proširene vene, standardizira se na escin
- sikavica (Sylibum marianum), biljni lijek za jetru, standadizira se na kompleks flavonoida silimarin
Danas vas s polica ljekarni «gledaju» tisuće takvih proizvoda. Premda simpatični i popularni, to ne znači i da su i najdjelotvorniji. Biljke koje djeluju na bubrege najdjelotvornije su u obliku čajeva. Biljke koje se ne smiju sušiti, poput ehinacee, najdjelotvorniji su kao SIPF pripravci i tinkture svježih biljaka.
Ekstrakti za upotrebu na koži
Odvajkada su ljudi koristili ulja i masti za ekstrakciju ljekovitih tvari iz biljaka. Kod nas su najpoznatiji neven, gospina trava i gavez, koji se koriste kod raznih kožnih tegoba. Osim ovih masnih pripravaka, danas su popularni gelovi, koji u sebi sadrže bilo uljne ekstrakte, bilo etanolne ili SIPF ekstrakte. Osim za liječenje kože, koriste se i kod drugih tegoba (bolesti zglobova i mišića, vena...).