Duša jedne biljke

može biti poetski ili mističan opis eteričnog ulja. I bez poezije, znamo da se iz relativno velike količne biljnog materijala dobiva vrlo mala količina eteričnog ulja. Iz 600 kg lavandina dobiva se 1 kg eteričnog ulja, no za dobivanje kilograma eteričnog ulja matičnjaka treba više od 5 tona svježeg biljnog materijala. To čini neka eterična ulja vrlo skupim proizvodom.

Dobivanje eteričnih ulja znanost je i umjetnost koja se uči dugo. Kvalitetna destilacija ili tiještenja dat će i kvalitetno eterično ulje, loš proizvodni postupak može upropastiti veliki trud uzgoja i skupljanja bilja i dati proizvod osrednje kvalitete. Stoga se u aromaterapiji koriste eterična ulja koja su destilirana upravu u tu svrhu, a ne u svrhu korištenja u prehrambenoj ili duhanskoj industriji. Za tako nešto nađeni su inovativni načini proizvodnje, poput destilacije pod sniženim tlakom ili CO2 ekstrakcije.

Nekoć je Hrvatska opskrbljivala Europu brojnim eteričnim uljima, poput kadulje (Salvia officinalis) ili smilja (Helichrysum italicum). Danas u tome kaskamo i mnoga su znanja, na žalost, zaboravljena. U Hrvatskoj, zemlji izuzetno bogatoj biljnom raznolikosti, vrijeme je da iskočimo iz fokusiranja prema lavandinu, ali je i vrijeme da se započnu kvalitetniji i inovativniji načini proizvodnje mirisnih i ljekovitih ekstrakata.

Dobivanje eteričnih ulja i mirisnih ekstrakata

$currentPage/@nodeName

Eterična ulja dobivaju se na dva načina:

  1. destilacijom vodenom parom
  2. tiještenjem

Destilacija vodenom parom

Temperatura vrelišta eteričnih ulja je visoka i redovito prelazi 100 °C. Ta činjenica izgleda netočna, jer nam se čini kako eterična ulja vrlo lako hlape. Tako su i dobila naziv eterična jer podsjećaju na eter koji lako hlapi. No, eter vrije na daleko nižoj temperaturi.

Samim grijanjem biljaka ne bismo mogli dobiti eterično ulje. Upravo nas je destilacija vodenom parom obogatila za dragocjene mirisne i ljekovite ekstrakte. Ona počiva na poznatom principu kako vodena para može «natjerati» molekule visokog vrelišta u paru i na nižim temperaturama, ali pod uvjetom da se te molekule vrlo slabo tope u vodi. Upravo je to slučaj s eteričnim uljima.

Shema destilacije vrlo je jednostavna. Treba nam:

  • dio s vodom u kojoj će se voda grijati dok se ne oslobodi para
  • dio s biljnim materijalom kroz koji će prolaziti para
  • dio u kojem će se vodena para i eterično ulje hladiti i prelaziti nazad u tekući oblik. Osim eteričnog ulja, nastaje i vodeni sloj zasićen eteričnim uljem, odnosno hidrolat ili cvjetna vodica.

Postoje razne tehnološke izvedbe, no sve počivaju na tri glavna tipa:

  • vodena destilacija je ona u kojoj se biljni materijal doslovce kuha u vodi, a para zajedno s uljem izlazi iz te mase. Ovaj tip, vrlo star, danas se rijetko koristi jer se kuhanjem u vodi mogu uništiti vrijedni sastojci eteričnog ulja.
  • vodeno-parna destilacija je bolja i često korištena, u kojoj se iznad sloja vode koja ključa nalazi mrežica s biljnim materijalom. U ovom slučaju voda ne dotiče biljni materijal, nego samo vodena para prolazi kroz njega.
  • parna destilacija je ona u kojoj se para stvara u zasebnom kotlu i potom odlazi u spremnik s biljnim materijalom. Ovo je uglavnom najbolji način destilacije.

Destilacija je i znanost i umjetnost. Treba paziti na temperaturu vodene pare, vrijeme trajanja destilacije, tlak, izvedbu i oblik kotlova, materijal (inox, bakar), ali i pripremu biljnog materijala. Katkad biljke trebaju ići bez obrade, poput cvijeta lavande koja ima žlijezde na površini pa se eterična ulja lako oslobađaju iz njih, a katkad se biljni materijal mora samljeti kako bi vodena para efikasnija prodrla do žlijezda s eteričnim uljem. Neke se biljke striktno destiliraju svježe, baš kao što je slučaj s lavandom, a neke mogu i u suhom ili polusuhom obliku.

Postoji i destilacija sniženim pritiskom, nov način dobivanja komercijalnih ulja. Spuštanjem pritiska pada i vrelište vode, pa dovoljnim spuštanjem tlaka možete «natjerati» vodu da vrije i na sobnoj temperaturi. Puštanjem takve hladne pare pod niskim tlakom i kondenzacijom na vrlo niskim temperaturama dobiva se eterično ulje i hidrolat s lijepo sačuvanim osjetljivim mirisnim spojevima.

Tiještenje

Za razliku od destilacije, vrlo malo se priča i o kvaliteti tiještenja. Tiještenjem se dobivaju eterična ulja iz usplođa (kore ploda) citrusa. Međutim, to nije tek obično «prešanje» plodova u kojem se kasnije odjeljuje eterično ulje. Postoji tri glavna načina proizvodnje:

  1. Tradicionalni način danas je potpuno nestao jer je iznimno težak i zahtjeva puno ručnog rada. Razvio se na jugu Italije i Francuske. Citrusi su se ubirali, potom se posebnim nožem u obliku žlice odvajala pulpa (iz koje se radio sok) od usplođa. Usplođe se potom kratko sušilo, katkad neutraliziralo vapnom, podvrgavalo pritisku u posebnim mašinama obloženim morskom spužvom. Spužva bi upijala eterično ulje i ostatke vode i soka, te se cijeđenjem i odijeljivanjem dobivalo eterično ulje. Ovaj način proizvodnje daje ulje kraljevske kvalitete, ali ga nećete naći na tržištu.
  2. Postupci uz prethodno odvajanje pulpe od kore ploda strojnim putem zamijenili su prethodni način. Ovo je dobar način proizvodnje i znalci koriste upravo takav tip jer dolazi do minimalnog kontakta ulja citrusa s vodom koja transformira ljekovite spojeve.
  3. Postupci odvajanja ulja od soka ne uključuju odvajanje pulpe. Korištenjem većih količina vode ulje polako gubi kvalitetu, pa na taj način se dobivaju eterična ulja za prehrambenu industriju. Ovakav tip se ne preferira u aromaterapiji.

Ekstrakcije mirisnih komponenata

Ekstrakcija biljnim uljima i životinjskim mastima

etericna uljaNajstariji način, enfleurage, zahtijevao je veliki trud i vrijeme. Cvjetovi ili biljke su se stavljali na ploče namazane neutralnom svinjskom masti (masti bez mirisa koja nije pregorena). Kada bi se iz biljke izvukle mirisne tvari, micale su se i dodavale nove sve dok se mast ne bi zasitila mirisima. Tako su nastale - pomade. Sada znate i odakle dolazi ova riječ koja se kasnije krivo koristila za sve kreme.

Zasićena svinjska mast koristila se za kozmetiku, a poneka se i miješala alkoholom etanolom. Etanol bi izvukao iz masti u sebe sve mirisne tvari. Takav alkohol se koristio u parfemima i toaletnim vodama. Ako bi se blago grijao da otpari, ostala bi jako koncentrirana mirisna tvar koja se naziva apsolut.

Ekstrakcija organskim otapalima

Neke biljke (jasmin, lotus i slične) sadrže spojeve koji bi se raspali djelovanjem vruće pare. Stoga se za njih koriste organska otapala, nekoć benzen, a danas najčešće n-heksan. Ekstrakcijom nastaju konkreti (ako se radi o biljnom materijalu) ili rezinoidi (ako se radio o mirisnim gumama i smolama). Kao i kod pomada, heksan zasićen mirisima (ali i drugim tvarima poput voskova) miješa se s etanolom. Etanol u sebe izvuče mirisne molekule, a kada se etanol otpari, ostaje gusta mirisna masa koja se također naziva apsolut.

Ekstrakcija ugljičnim dioksidom (CO2 apsoluti)

U traženju jednostavnijih procesa u kojem se ne bi koristilo štetno otapalo i zagađivalo okoliš, nađen je način ekstrakcije superkritičnim plinovima. Plin se, poput ugljičnog dioksida, na niskoj temperaturi i visokim tlakom pretvara u tekućinu. U tu tekućinu se dodaje biljni materijal. Tekući ugljični dioksid otopi mirisne i ljekovite tvari, a kada se ta tekućina vrati na sobnu temperaturi i normalan tlak, sav ugljični dioksid otpari i ostane gust talog pun ljekovitih molekula.

Ovim načinom nastaju vrlo vrijedni ekstrakti koji se koriste u kozmetici. Oni mogu biti mirisni (CO2 apsoluti irisa, hrastovog lišaja, lotusa, tamjana...), ali mogu biti i mirisno-ljekoviti jer u sebi sadrže spojeve kojih nema u eteričnim uljima. To su CO2 apsoluti nevena, arnike, ružmarina, islandskog lišaja, mrkve, njemačke kamilice i drugi.