BILJKA TJEDNA
Većina biljaka u fitoterapiji pripada evolucijski razvijenijim
biljkama. Stolisnik, ružmarin, lavanda, mravinac, kamilice i slične
biljke pripadaju obiteljima Lamiaceae i Asteraceae, poznatima i po
sadržaju eteričnih ulja. No, neke biljke u fitoterapiji i nisu
biljke već gljive koje pripadaju drevnim oblicima života koji su
davno prvi kolonizirali kopno. Među njima nalaze se i lišajevi.
Lišajevi su simbioza gljiva i algi. U školi najčešće učimo kako u
toj simbiozi svi profitiraju - gljive čine čvrsti dio organizma
koji štite i upijaju vodu i mineralne tvari, dok alge imaju
sposobnost fotosinteze i time stvaraju hranjive tvari iz
jednostavnih anorganskih spojeva. Danas znamo da to nije potpuna
istina i da su alge u ovoj simbiozi možda i "zarobljene", te da
gljive iskorištavaju njihovu sposobnost fotosinteze. Čak i ako je
to pomalo nepravedan simbiotski organizam, lišajevi prosperiraju
već stotinama milijuna godina, premda su u sjeni razvijenijih
organizama.
Jedni od medicinski najpoznatijih lišajeva pripadaju rodu
Usnea. Usnea pripada velikoj obitelji
Parmeliaceae, koja sadrži preko 2000 vrsta s 87 rodova, od kojih su
osim roda Usnea najpoznatiji rodovi Xanthoparmelia,
Parmotrema i Hypotrachyna. Sam rod sadrži preko 500 vrsta razasutih
po svim kontinentima. Usnea lišajevi rastu i na crnogoričnom i
bjelogoričnom drveću u obliku nitastih nakupina, koje mogu ponekad
prekrivati veći dio krošnje. Zbog toga se i naziva ponekad
"starčeva brada", jer sliči na bradu koja raste s drveća. Zbog vrlo
sličnog oblika rasta, vrsta "španjolskog lišaja" (Tillandsia
usneoides) se smatrala lišajom. Botaničari su vrlo rano
uvidjeli da ona nije lišaj, već biljka iz obitelji ananasa.
Više je vrsta Usnea ljekovito, poput U. florida, U.
plicata, U. hirta i U. barbata.
Odavno su ljudi shvatili kako lišajevi mogu biti i ljekoviti. U
mnogim kulturama, Usnea vrste koristile su se za liječenje manjih
ozljeda kako bi se spriječile infekcije. Danas znamo da su bili u
pravu: one sadrže, između ostalih spojeva, i usninsku kiselinu i
smatramo kako je upravo ona odgovorna za ljekovito djelovanje. Na
odabir ove biljke tjedna, nagnao me posjet Davosu i šetnja po
alpskim šumama. Na smrekama sam zamijetio ovaj vrlo prepoznatljiv
lišaj. Slučaj je htio da me baš tih dana boljelo grlo, te sam
prožvakao nekoliko stručaka svježeg lišaja. Podsjetilo me to na
nekadašnju drevnu upotrebu - upravo su tako ljudi nekoć i nalazili
ljekovite biljke. I uvjerio se na sebi koliko priroda ima
zaboravljenih lijekova - već navečer nije bilo traga grlobolji.
Usninsku kiselinu izolirao je njemački kemičar Knopp još 1844
godine.

Usninska kiselina djeluje snažno protiv patogenih
mikroorganizama, pogotovo protiv Gram pozitivnih bakterija te nekih
patogenih gljivica poput Candida vrsta. Usninska kiselina
odlično djeluje i protiv vrsta iz roda Mycobacterium, koje
uzrokuju bakteriju u lepru. Stoga u modernoj fitoterapiji, Usnea
lišajevi dodaju se u pastile za liječenje infekcija usne šupljine i
tonzila. Zanimljivo, ovo svojstvo je iskorišteno i u kozmetici,
gdje se ponekad koristi i kao konzervans (sprečava mikrobiološku
kontaminaciju i kvarenje proizvoda), ali i kao aktivna tvar kod
bolesti koje povezujemo i s infekcijama - seboroični dermatitis i
prhut, akne i slične bolesti. Od Usnea vrsti koriste se vodeni i
etanolni ekstrakti, a dnevna doza obično iznosi 2g dnevno suhe
droge ili ekvivalentnih ekstrakta. Pastile za grlo, vrlo popularne
u cijelom svijetu, sadrže obično 100-200mg ekstrakta. Koristi se
katkad i dekokt, inače vrlo gorkog okusa. U kozmetici koristi se i
CO2 ekstrakt visokog sadržaja usninske kiseline.
U SAD-u je nekoliko preparata s usninskom kiselinom reklamirano
kao sredstvo za mršavljenje, u fiksnim kombinacijama s već
nezaobilaznim kofeinom. Po fitoterapijskim kriterijima sadržaj
usninske kiseline vrlo velik (i preko 1g kao dnevna doza?), a i
sama usninska kiselina je u tim preparatima vjerojatno i sintetskog
prodrijetla. Nakon pojave hepatotoksičnosti tih preparata, pala je
sjena i na same vrste Usnea, sve dok se nije podsjetilo starog
pravila kako samo doza čini razliku između otrova i lijeka. Nije
jasno kako usninska kiselina djeluje kod pretilosti, ali je
mehanizam djelovanja počiva sigurno i na djelovanju na crijevnu
floru.
Osim usninske kiseline, ovi lišajevi sadrže i sluzi, od kojih
neki pokazuju i imunostimulirajuće djelovanje, a djeluju i
ekspektorirajuće, odnosno olakšavaju iskašljavanje. Sluzi obično
djeluju blago laksativno. Ovdje leži i greška tvoraca lijeka za
pretilost na bazi usninske kiseline kao pročišćene tvari -
zaboravili su sveto pravilo fitoterapije kako biljke uvijek djeluju
s više kemijskih spojeva različitih mehanizama djelovanja. Da su
imali na umu ovo pravilo, možda ne bi imali toliko problema u
primjeni na ljudima. Tradicionalna medicina translatirana je i u
moderne indikacije, pa se sporadično Usnea vrste koriste i kod
infekcija probavnog sustava (infekcija s Helicobacter
pylori) i kože. Zanimljivo, Usnea sadrži i velike količine
vitamina C.
U nas je upotreba Usnea vrsta vrlo rijetka, umjesto
njega dominira upotreba drugog roda, islandskog lišaja. Snažno
antibakterijsko djelovanje sigurno će tijekom godina potaknuti širu
upotrebu Usnea i oteti zaboravu ovaj zanimljivi ljekoviti
lišaj.